 |
| © Dragana Nikolić |
Gotovo u isto vrijeme kada sam se upoznao sa Dostojevskim, pročitao sam "Žerminal" Emila Zole, i oduševio se tom surovom slikom teškog rudarskog života. Pa to su moji tušanjski rudari: sve je isto, i sirotinja, i uskraćene nadnice, i piće, i katastrofe u rudniku, i strašne smrti u zatrpanim oknima. Pamtim: odjednom bi svako osjetio da se dešava nešto kobno, atmosfera se zgušnjavala, elektrizovala, pogledi ljudi bi postajali unezvijereni, strah bi se uselio u svačije srce, a onda bi se čulo: nesreća! Za razliku od "Žerminala", bilo je nešto i beznadnije u ovoj bosanskoj rudarskoj sirotinji, možda i zato što je bilo manje otpora, pogotovu organizovanog. Jednog komunistu, stolara, robijaša, iz mahale, rudari su poštovali, ali su ga žalili što se žrtvuje zbog ljudske pravde čija je sudbina, po svoj prilici, vrlo tmurna.
Odlučio sam pod uticajem E. Zole, a onda i pod uticajem Maksima Gorkog (oko mene je bilo mnogo gorkijevskih likova i sudbina), da pišem o životu tušanjskih rudara. Pri tome, nije bila nevažna ni moja rana marksistička orijentacija, što je došla neposredno poslije religiozne egzaltacije, što je trajala nekoliko mjeseci u mojoj četrnaestoj godini. Ispisao sam mnoge sveske, ispunio ih crticama i pričama o rudarima, i na drugoj godini studija poslao sam neke odi tih zapisa Živku Milićeviću, uredniku "Politike". On mi je sve to vratio, s objašnjenjem da to nije za "Politiku". Uvjeren sam da je Živko Milićević bio u pravu, jer su ti zapisi sigurno bili slabi i neupotrebljivi. Ali je to odbijanje na mene djelovalo poražavajuće, ne zato što mi radovi nisu objavljeni, već što sam izgubio svaku sigurnost, i vjeru u svoj smisao za pisanje, i u opravdanost teme koja me interesovala iznad svega. Po nesreći, gotovo u isto vrijeme napisao sam i poslao časopisu "Gajret" kritiku pjesama Hamze Hume. Bilo je to grubo odbijanje poezije koje se ne tiče pravi, krvavi život, i humane stihove sa ploča istočnih nazvao sam prevarom. Naravno, nisu mi to objavili, ali su mi od tih dana ostale žive simpatije za angažovanu socijalnu književnost. Tada, 1932. potpuno sam prestao da pišem, i prošlo je mnogo vremena dok sam uzeo pero u ruke: tek 1944. godine napisao sam pripovjetku "Žrtva" i tri reportaže o zločinima SS-ovaca na Majevici u listu "Front slobode", a 1945. godine sam objavio pripovijetku "Pjesma u oluji" u časopisu "Naša književnost", u Beogradu1. Ta obeshrabrenost, klonulost, nevjerovanje u sebe, ostavili su traga na meni sve do danas. Zato sam počeo kasno da pišem, zato sam nesiguran u sebe, zato svakom poslu prilazim kao početnik, strahujući od negativnog suda.
Zanimljivo je kako sam 1959. sklopio ugovor s izdavačkim preduzećem "Svjetlost" o štampanju prvog romana "Tišine". Insistirao sam na tome da se u ugovor unese klauzula koja me obavezuje da roman predam do određenog datuma, inače sam obavezan da plaćam kaznu od 5000 dinara za svaki dan poslije ugovorenog roka. Izdavač nije htio da pristane na tako čudan zahtjev, ali sam ja bio uporan, i ugovor je tako potpisan. Nikome nisam objašnjavao svoju muku i strah da bih, bez neke izuzetne prisile, produžio pisanje romana do sudnjeg dana! Mada je potpisao takvu sankciju, izdavač (direktor "Svjetlosti", Vlado Knor) nije namjeravao da je primijeni. Ja to, naravno, i srećom, nisam znao, i predao sam rukopis na vrijeme. Kad je izašao iz štampe moj prvi roman ("Tišine"), ja sam imao pedeset i jednu godinu! Niko nije znao koliko sam strahova pobijedio u sebi dok se nisam usudio da izađem pred čitaoce. Taj moj grč se vidi i na kompoziciji i na stilu romana, koji je ostao stegnut, nerazvezan, neoslobođen, nedorečen. Docnije mi je pisanje bilo lakše, mada još uvijek strepim od susreta s čitaocima.
___________
1 Za vrijeme rata vodio sam svoj partizanski dnevnik. U ljeto 1943. dok sam bio sa sreskim i Okružnim komitetom KP na Majevici, napala nas je jedna SS-jedinica, "Vražja" ili "Handžar"-divizija. Kad su meci počeli da prašte oko nas, zgrabio sam samo šinjel i pušku, i sasuljao se u potok. Dnevnik, koji sam upravo pisao, zaboravio sam kad je zapucalo, A niisam ga našao kad sam se vratio.
Sjećanja
Meša Selimović
