Ostavši sam, sam na cijelom svijetu, u jakom svjetlu svijeća, u najcrnjoj tami, ne olakšavši ništa u sebi (ljudi su odnijeli samo moje riječi, a žalost mi je ostala sva, netaknuta, još crnja zbog iznevjerene nade da će se umanjiti), udario sam čelom u pod, i znajući, avaj, da je uzaludno, u očajanju izgovorio riječi Bakara sureta:
Naš Bože, tražimo oproštenje tvoje.
Veliki naš Bože, ne kazni nas ako zaboravimo
ili pogriješimo.
Veliki naš Bože, ne zaduži nas teretom
preteškim za nas.
Veliki naš Bože, ne obavezuj nas onim što
podnijeti i izvršiti ne možemo.
Oprosti nam, smiluj se i osnaži nas.
Možda je oprostio, možda se smilovao, osnažio me nije.
U slabosti kakvu nikada nisam osjetio, zaplakao sam kao bespomoćno dijete. Sve što sam znao i mislio, nije imalo nikakva značaja, noć je crna i prijeteća izvan ovih zidova, svijet strašan, a ja malen i slab. Najbolje bi bilo ostati ovako na koljenima, istočiti se u suzama, ne dići se više. Znam, ne smijemo biti slabi i tužni ako smo pravi vjernici, ali to znam uzalud. Slab sam, i tužan, i ne mislim da li sam pravi vjernik ili čovjek izgubljen u gluhoj samoći svijeta.
A onda je došla prazna tišina. Još je tutnjalo negdje u meni, sve dalje, još su se čuli krici, sve slabiji. Oluja se izbjesnila i smirila, sama od sebe. Zbog suza, možda.
Bio sam umoran, bio sam bolesnik koji je tek ustao.
Pogasio sam svijeće, oduzimajući im život jednoj po jednoj, bez svečanog osjećanja s kojim sam ih palio. Uništila me tuga, i bio sam sâm.
Ostaću u mraku dugo, bojim se. Sâm.
Ali kad sam i posljednjoj utulio dušu, moja sjenka nije nestala. Ljuljala se, teška, na zidu, u polumraku.
Okrenuo sam se.
Pored vrata je stajao zaboravljeni Hasan, sa živom svijećom u ruci.
Čekao me ćuteći.
Derviš i smrt
Meša Selimović
