Opismenimo se!

Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća

Robert and Shana ParkeHarrison

Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka.

Derviš i smrt

Meša Selimović

Ništa toliko ne mrzi usamljenost kao pogreška

© Jennifer

Najgore je što čovjek, zbog jedne sitne greške, počne da ih niže, kao đerdan. Ništa toliko ne mrzi usamljenost kao pogreška.


Tvrđava
Meša Selimović

Kakav je ovo život, kakav svijet, u kojem činim zlo i kad mislim najbolje

_Sarolta Bán_

Kakav je ovo život, kakav svijet, u kojem činim zlo i kad mislim najbolje!

A činim zlo i kad ništa ne činim, ostavljajući i dobro i zlo na miru. Činim zlo i kad govorim, jer ne kažem ono što bi trebalo. Činim zlo i kad ćutim, jer živim kao da me i nema. 

Činim zlo zato što živim, jer ne znam kako da živim.

Slučajno prisustvujem životu, i sve što učinim, nije moje.

Tvrđava

Meša Selimović

Ova žena, cio moj svijet

A naša ljutnja je odmah splasnula, postala je smiješna, kao i povod.

Pobune su trajale kratko, toliko kratko, da ih nije vrijedilo ni dizati. Pogotovu što sam znao, ma koliko bio ljut, da mi ništa ne može zamijeniti nju, ovakvu kakva je, uskogrudu u svojoj ljubavi, netrpeljivu prema svemu što bi joj moglo uzeti ma i djelić mene, njene svojine. I brzo sam se, iz traljave pobune i tobožnje želje za slobodom, vraćao u čvrstu tvrđavu njene ljubavi, kao smireni bjegunac koji nije ni odmicao daleko od kapije.

Život nam nije naklonjen, i sami stvaramo svoju malu zajednicu, svoj kosmos, u kojem namirujemo jedno drugome sve što nam nedostaje.

Kad sam bio ugrožen, mislio sam samo na nju, hrabreći se njenim prisustvom. Kad mi je bilo teško, pominjao sam njeno ime kao u molitvi, nalazeći olakšanje. Kad osjetim radost, trčim da je podijelim s njom, zahvalan joj, kao da mi je ona daruje.

Dobar je čovjek, i lijepa žena, ali ono što je samo za mene, to sam sam stvorio. Čak i da je imala velikih mana, ja ih ne bih znao. Potrebna mi je savršena, i ne mogu dopustiti da to ne bude.

Dao sam joj sve što nisam našao u životu, a bez čega ne mogu. Čak se i umanjujem pred njom, da bi ona bila veća, i ja pomoću nje. Bogato je darujem, da bih mogao da uzmem. Ja sam osujećen, ona je ostvarena, i tako sam obeštećen. Ona mi namiruje izgubljeno, i dobijam više nego što sam želio da imam. Moje želje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepšem od mašte. Njoj priznajem sve što ja nisam, a opet ništa ne gubim, odričući se. Nemoćan pred ljudima i slab pred svijetom, značajan sam pred svojom tvorevinom, vrednijom od njih. Nespokojan pred nesigurnošću svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara sama iz sebe, jer je potreba, pretvorena u osjećanje. Ljubav je žrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova žena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moć. Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pećinske vatre, zaštita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi, neba, samoće, da traži od njega obične stvari ali da zahtijeva i nemoguće, da osjeća oduševljenje ali i ogorčenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški, nade bez korijena, radosti bez trajanja.

Zbog nje, isključive, i ljudi su mi postali bliži.

Tvrđava

Meša Selimović

Ljudi su zla djeca, zla po činu, djeca po pameti

Robert Doisneau

Tako, eto, ja živ, jedini, pričam o njima mrtvima. Pa, da pošteno priznam, volim što je tako nego da su oni živi pa da pričaju o meni mrtvom, pogotovo što ne znam šta bi o meni govorili, kao što ni oni ne znaju šta ću ja o njima govoriti. Oni su svoje odradili, i ni sjenke više od njih nema. Ostaće samo ono što ja, pravo ili krivo, kažem o njima.

I eto, tih desetak Sarajlija, kao i hiljade drugih, osvajalo je nešto što im nije bilo potrebno, i borilo se za carevinu, ne misleći da se ne tiče ni njih carevina ni oni carevine, što su saznala njihova djeca, za kojom niko ni glavu nije okrenuo, poslije. Dugo me mučila nekorisna misao, kako je glupo i nepravedno što su izginuli toliki dobri ljudi, za neku maštariju kojoj ni imena ne znaš. Šta će oni u dalekoj Rusiji, na dalekom Dnjestru? Šta će tamo krojač Ahmed Misira, šta će knjigovezac Paro, šta dva sina berbera Saliha s Alifakovca, šta će kazandžija Sovo, ta telal Hido? Pa i da su održali taj nesrećni Hoćin, da su osvojili tuđu zemlju, šta bi se promjenilo? Da li bi bilo više pravde a manje gladi, pa ako bi i bilo, zar ljudima ne bi zastajao zalogaj u grlu ako je otet od tuđe muke? I da li bi srećnije živjeli? Ne bi, nimalo. Neki drugi krojač Misira bi krojio sukno, pogrbljen, i išao da pogine u nekim nepoznatim močvarama. Dva sina nekog berbera s Alifakovca, vezana bratskom ljubavlju, jurila bi da nestanu na nekom drugom Hoćinu i nekom drugom Dnjestru.

Pametni Mula Ibrahim kaže da to nije ni glupo ni nepravedno. To nam je sudbina. Kad ne bi bilo ratova, poklali bismo se među sobom. Zato svaka pametna carevina potraži neki Hoćin, da pusti zlu krv narodu i da nagomilana nezadovoljstva odvrati od sebe. Druge koristi nema, ni štete, ni od poraza ni od pobjede. Jer, ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao iskustvo iz poraza? Niko. Ljudi su zla djeca, zla po činu, djeca po pameti. I nikad neće biti drugačiji.

Tvrđava

Meša Selimović

Ostaću u mraku dugo, bojim se. Sam.

        Ostavši sam, sam na cijelom svijetu, u jakom svjetlu svijeća, u najcrnjoj tami, ne olakšavši ništa u sebi (ljudi su odnijeli samo moje riječi, a žalost mi je ostala sva, netaknuta, još crnja zbog iznevjerene nade da će se umanjiti), udario sam čelom u pod, i znajući, avaj, da je uzaludno, u očajanju izgovorio riječi Bakara sureta:
       Naš Bože, tražimo oproštenje tvoje.
       Veliki naš Bože, ne kazni nas ako zaboravimo
       ili pogriješimo.
       Veliki naš Bože, ne zaduži nas teretom
       preteškim za nas.
       Veliki naš Bože, ne obavezuj nas onim što
       podnijeti i izvršiti ne možemo.
       Oprosti nam, smiluj se i osnaži nas.
       Možda je oprostio, možda se smilovao, osnažio me nije.
       U slabosti kakvu nikada nisam osjetio, zaplakao sam kao bespomoćno dijete. Sve što sam znao i mislio, nije imalo nikakva značaja, noć je crna i prijeteća izvan ovih zidova, svijet strašan, a ja malen i slab. Najbolje bi bilo ostati ovako na koljenima, istočiti se u suzama, ne dići se više. Znam, ne smijemo biti slabi i tužni ako smo pravi vjernici, ali to znam uzalud. Slab sam, i tužan, i ne mislim da li sam pravi vjernik ili čovjek izgubljen u gluhoj samoći svijeta.
       A onda je došla prazna tišina. Još je tutnjalo negdje u meni, sve dalje, još su se čuli krici, sve slabiji. Oluja se izbjesnila i smirila, sama od sebe. Zbog suza, možda.
       Bio sam umoran, bio sam bolesnik koji je tek ustao.
       Pogasio sam svijeće, oduzimajući im život jednoj po jednoj, bez svečanog osjećanja s kojim sam ih palio. Uništila me tuga, i bio sam sâm.
       Ostaću u mraku dugo, bojim se. Sâm.
       Ali kad sam i posljednjoj utulio dušu, moja sjenka nije nestala. Ljuljala se, teška, na zidu, u polumraku.
       Okrenuo sam se.
       Pored vrata je stajao zaboravljeni Hasan, sa živom svijećom u ruci.
       Čekao me ćuteći.

Derviš i smrt

Meša Selimović

O pisanju, ratu, ljubavi...

Postoji muka, ali postoji i odluka. Postoji strah od prazne hartije, zapravo, strah od jednog nepoznatog svijeta u koji čovjek ulazi pišući. Ali postoji i odluka da se uđe u taj svijet.

Pisanje je projekcija sebe na određenu temu. Prema tome, ta teškoća, taj strah moj uglavnom se odnosi na strah od sebe kojeg ne poznajem. Pišući uvijek o jednoj temi ja nanovo otkrivam sebe kakvog nisam poznavao...

Mislim da se uopšte ne može pisati ako čovjek nema dvije osobine: ili je izuzetno ambiciozan, što ja nisam, ili je doživio vrlo tešku muku i mora da se na neki način ili nekome osveti, ili  da se ispovijedi, ili da uopšte krikne u prostor to nešto šta ga boli.

Odlučio sam se za ljubav

Lars Raun

Njegova mržnja prema zavičaju i prema ljudima, bila je samo povrijeđenost. A kad je misao o osveti izblijedela pred blizinom smrti, isplutala je sama od sebe njegova skrivena suština, ljubav prema korijenu i čežnja za blizinom ljudi.

Kakve misli, posljednje, prolaze njegovim mozgom što se gasi? Koje slike, koja tuga, koja radost, možda? Da li zamišlja rodni kraj, iz kojeg je bježao, bježeći od sebe? Da li vidi ljude koje je volio? Da li žali što nije drukčije živio? Da li se posljednje mrvice njegova sjećanja lijepe za zavičajno nebo djetinjstva, koje nikad ne zaboravljamo?

U početku ljubav,

u životu mržnja,

na kraju sjećanje.

Ljubav je ipak jača od svega.

A onda me ledeni znoj oblio zbog misli što mi je kao munja sijevnula u glavi. A ako sam se prevario? Ako je taj posljednji stisak polumrtve ruke bio samo poziv na osvetu?

Ne, neću tako da mislim, nemam prava da sve obezvrijedim sumnjom, sam je tražio da naša riječ, kakva bilo, bude posljednje što čuje. Zaboravio je osvetu u predsmrtnom času, i sjetio se onog što je volio a krio.

Ili se sjetio tek pošto je želju za osvetom saopštio Osmanu, umiren, siguran da će dug biti surovo vraćen.

Nisam saznao, obojica su ćutali, jedan mrtav, drugi živ ali nepovjerljiv, a želio sam da znam, rijetko sam kad nešto toliko želio, kao da bi mi to saznanje otkrilo mnoge tajne o ljudima.

Vidio sam smrt moćnog čovjeka, ubila ga je tuga, vidio sam možda, ubistvo iz daljine, vidio sam ljudsku mržnju, a mislio sam, kao opsjednut, samo na jedno: da li mu je posljednja misao bila osveta ili ljubav?

Kao da je o tome visio sav moj život.

Odlučio sam se za ljubav. Manje je istinito, i manje vjerovatno, ali je plemenitije. I ljepše: tako sve ima više smisla. I smrt. I život.

Tvrđava

Meša Selimović

Ljudi se u stvari boje...

Hari Sulistiawan

Ljudima ne mogu udahnuti svoju ljubav, i oni ne mogu da mi je vrate. Gledaju me hladno, sumnjičavo odmeravaju opasnost koja im od mene prijeti i, zatvoreni svakako, zatvaraju se još više, na prvu neočekivanu riječ, na prvi nenaviknut pokret, ili odmah napadaju, braneći se, jer više vole da ubiju nego da strahuju.

Ljudi se u stvari boje, zato su surovi. Napad je odbrana koju naređuje opreznost, i tako nema lijeka surovosti, jer nema lijeka ljudskoj nesigurnosti.

Tvrđava

Meša Selimović

Vrijeme nije samo proticanje, već i prisustvo

Sarolta Bán

Kad bi me umorilo uzaludno očekivanje da se, nekim čudom, poruše zidovi oko mene, kad bi mi dosadilo besciljno hodanje po gradu, kad bi mi razgovori s ljudima postali nezanimljivi, jer se ne razumijem u poslove, ili mučni, jer me hvatao strah da ću postati ruševina, kao i većina onih koje sam susretao, odlazio sam u staru biblioteku što je mirisala na hartiju, prašinu i mastilo, i satima ostajao s knjigama i sa bibliotekarom Seid Mehmedom.

Najčešce smo bili sami. Ponekad bi došao neki stariji đak medrese, ili rijetki ljubitelj knjiga, pa bi se opet sve utišalo, i stari rukopisi su na policama ćutali kao i prije, mirni, mudri, mladi već stotinama godina.

Ovdje sam tih, tiši nego obično. Osjećao sam da vrijeme nije samo proticanje, već i prisustvo. Vidljivi trag nečije ruke što je davno zapisala neravne redove, prkosi smrti, a riječi i njihov smisao žive neprekidno, kao izvor koji ne presušuje, kao svjetlo koje se ne gasi.

Sve ljudsko ipak ne umire.

Tvrđava

Meša Selimović

Neću da mislim na Ramiza

Vlažni krovovi, vlažne tarabe, vlažni sokaci, prohladan vazduh, modro nebo, mlado sunce.

Ne znam kako, odjednom sam zaboravio sve, koračam kao kroz rosu, kroz svježu vodu, kroz lisnatu šumu, tijelom mi juri iskričava krv, obuzima me tiha bezrazložna radost, sve je u meni jasno i svijetlo, poput planinskog izvora.

Neću da mislim na Ramiza.

Koliko li je sati?

Neću da mislim, do podne.

Do podne.

Tražio sam mogućnosti izvan ovih kojima sam pritisnut. Ili se tijelo pobunilo protiv more koju mu je nametnula misao. Tijelo je pametnije od uma, zna sve o sebi, sve što mu treba, sve što mu ne treba, čak i ono što mi ne znamo. Tijelo je kao biljka, kao srna. Ne znam je li sreća ili nesreća sto to ne može biti potpuno.

A u podne, neću moći ništa da izbjegnem. I čim sam se sjetio svega, opet sam osjetio tromost udova i spletenost misli.

I opet sam čovjek koji se muči i ništa ne zna.

Tvrđava

Meša Selimović

Zašto baš mene izabra da mi nikad ne bude dosadno?

Richard Ford

O, bože nepravedni, šta ćes još navaliti na moju glavu! Nije ni najpametnija, ni najgluplja. Toliki krivi i nekrivi prožive život neprestano zijevajući. Zašto baš mene izabra da mi nikad ne bude dosadno? I uvijek moram da rješavam nerješive zadatke, kao treći brat u priči. A volio bih da mi malo bude i dosadno, i lako, i glatko, i da mirno spavam ljetni dan do podne, i da se budan bez misli i bez muke, i da ne mislim na sutrašnji dan sa strahom.

Tvrđava

Meša Selimović

Ovo pisanje je neminovnost, kao življenje, ili kao umiranje

Marc Downing

Ali ja nemam drugog puta, nikome ne mogu da kažem osim sebi i hartiji. Zato sam nastavio da povlačim nezaustavne redove, s desna na lijevo, od provalije do provalije ruba, od provalije do provalije misli, u dugim nizovima koji ostaju kao svjedočanstvo, ili optužba. Čija optužba, veliki Bože, što si me ostavio najvećoj ljudskoj muci, da se zabavim o sebi, Čija? Protiv koga? Protiv mene ili protiv drugih? Ali više nema spasa, ovo pisanje je neminovnost, kao življenje, ili kao umiranje. Biće ono što mora, a moja je krivica da sam ono što sam, ako je krivica. Čini mi se da se sve stubokom mijenja, sve se u meni trese u samom temelju, i svijet se ljulja sa mnom, jer je i on bez reda ako je nered u meni, a opet, i ovo sto se dešava, i ono što je bilo, iz istog je razloga: što hoću i moram sebe da poštujem. Bez toga ne bih imao snage da živim kao čovjek. Smiješno je možda, bio sam čovjek s onim od juče, i hoću da budem čovjek s ovim od danas, drukčijim, možda i suprotnim, ali me to ne buni, jer čovjek je promjena, a zlo je ako ne poslušamo savjest kad se javi.

Derviš i smrt

Meša Selimović

Kunem se vremenom, koje je početak i završetak svega, da je svako uvijek na gubitku

Koraci su se udaljavali nečim što je, valjda, hodnik. A ovo je, valjda, zatvor. A ovo sam valjda ja. Ili nisam? Jesam, na žalost. Misao se ne gubi u magli sličnoj snu, niti se izdvajam da bih se posmatrao iz daljine, kao da gledam nekog drugog, svjestan sam, budan, neugodno je jasno u meni, varke nema. 

Dugo se nisam odvajao od vrata i ljutog zadaha zarđalog željeza, to je prvo mjesto gdje sam stao u mraku, određenom za mene, cio trenutak već poznato, i zato manje opasno. A onda sam pošao uokrug, u istraživanje, slijep, prepuštajući se prstima i svuda osjećajući tešku vlagu neravnog zida, kao da je bunar nada mnom. I poda mnom je vlaga, osjećam je nogama, ružno se lijepe za nešto ljigavo. Ne našavši ništa, uskoro sam opet došao do vrata i do oporog mirisa željeza, čini mi se podnošljiviji od zadaha vlage. 

Omeđena praznina, zazidana pustoš, tu neću mnogo vidjeti, ne znam da li mi je potrebno i ono što znam odranije. Ni oči mi nisu od koristi, ni ruke, ni noge, ni iskustvo, ni razum, mogao sam mirno da se vratim u stanje hafiz-Muhamedovih prvih živih bića. 

Koliko truda u životu, za ova dva koraka vlage, i za potpuno nevidjelo! 

Malen je ovaj moj novi stan, ali bih se mogao pružiti kad bih imao gdje. Obilazeći grob, naišao sam na kamen uza zid, i stajao pored njega, ne pristajući da sjednem. Još sam mogao da odlučujem. Kao da sam čekao da se otvore vrata i neko da me pusti: hajde, izlazi! Možda su se svi ovako teško spuštali u vlagu i blato, nadali se nečemu, čekali, i odustajali od čekanja kad bi izgubili nadu. Ne traje to dugo. Ubrzo sam i ja sjeo, na kamen, to je prelaz, nastojeći da se ne naslonim na zid, a onda sam se i naslonio, osjećajući kako vlaga polako prodire u mene. Moglo je da pocne tiho razlaganje na vodu i ništa, drugog posla nemam. 

Ne znam da li su me ranjava mjesta boljela i do tada, a ja nisam bio svjestan, ili su se pritajila pred onim što je presudnije. Sad su se javila, jer je došlo vrijeme da zabole, ili se tijelo pobunilo protiv zaboravljanja i podsjetilo me na sebe. Nesvjesno sam prihvatio tu iznenadnu pomoć, i prstima počeo da gnjecim rane, razastirući bol, raspoređujući ga, da nije na jednom mjestu, zatiskivao sam otvore da krv ne poteče, osjećao sam je ljepljivu na ruci. Sinoć u tekiji su ih prali kamilicom i čistim ham-pamukom, a ja u rastrgnuto tkivo utiskujem svu prljavštinu nakupljenu po zidu, i svejedno mi je, ne mislim šta ce biti, mislim šta je sad, bol je jak, zažario se u tami, njime postojim, tijelo moje me vraća u stvarni život. Bio mi je potreban taj bol, dio je mene živog, shvatljiv, sličan onome na zemlji, odbrana od mraka i uzaludnog traženja ma kakvog odgovora, prepreka da se ne sjetim brata, mogao bi se javiti na crnoj stijeni moga groba, s pitanjem na koje nemam odgovor. 

Zaspao sam držeći dlan na rani, kao da sam je čuvao da ne nestane, sjedeći na kamenu uz vlažni zid, i našao je opet vrelu pod dlanom, kao u gnijezdu. Živjela je, boljela je. — Kako si spavala? — htio sam da je upitam. Nisam bio sam. 

Obradovao sam se kad sam primijetio mali otvor na zidu pod svodom, otkrilo mi ga je jutro, i mada je danje svjetlo ostalo želja i slutnja, moj mrak nije više bio tako potpun. Svanulo je na onome svijetu, i od toga je svanulo i meni, iako je noć trajala. Zurio sam u tu sivotamnu mrlju nad sobom, ohrabren, kao da sam gledao najljepše ružičasto svanuće na širokim bregovima moga djetinjstva. Svitanje, svjetlo, dan, makar samo kao nagovještaj, ali postoji, nije svega nestalo. A kad sam skinuo pogled sa tog jadnog vidjela, bio sam oslijepljen, i mrak u mome podzemlju opet je neproziran. 

Tek kad sam se navikao, vidio sam da je ovo vječita noć u kojoj su oci ipak potrebne. Obazirao sam se oko sebe, ali sam prepoznao samo ono što su moji prsti već vidjeli. 

Četvrtasti otvor na vratima raskrilio se s cijukom, nije ušlo ni svjetlo ni vazduh. Neko je virio iz tog drugog mraka. Prišao sam otvoru, gledali smo se na malom rastojanju. Lice mu je bradato, bez crta. Ničega nema, ni očiju ni usta. 

— Šta hoćeš? — upitao sam, bojeći se da neće moci odgovoriti. — Ko si ti? 

— Džemal. 

— Gdje su me doveli? Šta je ovo? 

— Jelo dijelimo jednom. Samo. Ujutro. 

Glas mu je promukao, taman.

— Je li neko pitao za mene? 

— Hoćeš li da jedeš? 

Sve mi je izgledalo prljavo, ljigavo, trulo, bilo mi je mučno i od same pomisli na jelo.

— Neću da jedem. 

— Tako svi. Prvi dan. A onda traže. Ne zovi me poslije. 

— Je li me ko tražio? 

— Nije. Niko. 

— Tražiće me prijatelji. Dođi da mi kažeš. 

— Ko si ti? Kako ti je ime? 

— Derviš, šejh tekije. Ahmed Nurudin. 

Zatvorio je vratanca, i opet otvorio.

— Znaš li dovu? ili zapis. Od kostobolje? 

— Ne znam. 

— Šteta. Uništi me. 

— Vlažno je ovdje. Svi ćemo oboljeti. 

— Lako je vama. Vas puste. Ili ubiju. A ja vječito. Ovako. 

— Imaš li kakvu dasku, ili ponjavu. Ne mogu da legnem. 

— Naviknućeš. Nemam. 

Derviš Ahmed Nurudin, svjetlo vjere, šejh tekije. Zaboravio sam na njega, cijelu noć nisam imao zvanja ni imena. Podsjetio sam se, oživio ga pred ovim čovjekom. Ahmed Nurudin, vaiz i učenjak, krov i temelj tekije, slava kasabe, gospodar svijeta. Sad traži dasku i ponjavu od slijepog miša Džemala, da ne legne u blato, i čeka da ga zadave i mrtva spuste u to blato u koje neće da legne živ. 

Bolje je bez imena, s ranama i bolovima, sa zaboravom, s ranama i nadom u jutro, a to mrtvo jutro bez svanuća probudilo je Ahmeda Nurudina, ugušilo nadu, otisnulo rane i bol tijela u nepostojanje. Opet su postale nevažne pred težom i opasnijom prijetnjom što se dizala iz mene, da me poruši. 

Čuvao sam se bezumlja, sve ostalo moglo je da bude. Više se ne bi moglo zaustaviti ako se digne, spržilo bi, uništilo sve u meni, pustoš bi ostala, groznija od smrti. A osjećao sam kako se migolji, pokreće, moja misao ne može da se uhvati nizašto, zaprepašteno se osvrćem, tražim, bilo je, do juče, do maločas, gdje je, tražim, uzalud, nigdje oslonca, snizao sam se u blato, svejedno, uzalud je, šejh Nurudine. 

Ali talas što se digao, zastao je, nije rastao. Čekao sam začuđen: tišina. 

Ustao sam, polako, držeći se rukama za zidove, oslanjajući se dlanovima o sluzave izbočine, želio sam da stojim. Još se nadam, tražiće me, doći ce, dan je tek počeo, trenutak slabosti neće me ubiti, i dobro je što ga se stidim. 

I čekao sam, čekao, u hodu dugih časova održavao vatru, nadanje, tješio se bolom i vrelim ranama, osluškivao korake i očekivao da se otvore vrata, da mi dođe samo glas, i noć je pala, znao sam po tome što mi oci nisu bile potrebne, spavao sam u smrdljivom mulju, premoren, budio se bez želje da sjednem na kamen, i jeo ujutru Džemalovu hranu, i opet čekao, dani su prolazili, nailazila su jedno za drugim mrka svanuća, i nisam više znao da li sam čekao. 

Tada sam, oslabljen, u polusnu od zamora čekanja, ispijen vlagom što su je usisavale moje kosti, u vrućici što me zgrijavala i odvodila načas iz groba, tada sam, kažem, razgovarao s bratom Harunom. 

Sad smo jednaki, brate Harune, govorio sam mu nepomično, ćutljivo. Vidio sam mu samo oci, daleke, stroge, izgubljene u mraku, pratio sam ih i smještao prema sebi ili išao za njima. Sad smo jednaki, nesrećni obojica; ako sam bio kriv, sad krivice nema, znam kako si bio sam, i kako si čekao da ti se neko javi, stajao si na vratima, osluškivao glasove, korake, rijeci, mislio da se tebe tiču, uvijek nanovo. Ostali smo usamljeni, i ja i ti, niko nije došao, niko nije upitao za mene, niko se nije sjetio, prazna je ostala moja staza, bez traga i bez uspomene, volio bih bar da to nisam vidio. Ti si čekao mene, ja sam čekao Hasana, nismo dočekali, nikad niko ne dočeka, svaka uvijek na kraju ostane sam. Jednaki smo, nesrećni smo, ljudi smo, brate Harune. 

Kunem se vremenom, koje je početak i završetak svega, da je svako uvijek na gubitku. 

— Je li neko dolazio? — pitao sam Džemala po navici, ne nadajući se više. 

— Nije. Niko. 

Htio sam da se nadam, ne može se živjeti bez čekanja, ali nisam imao snage. Napustio sam stražarsko mjesto pored vrata, sjedio gdje bilo, tih, poražen, sve tiši. Gubio sam osjećaj življenja, nestajala je granica između jave i sna, zaista se dešavalo ono što sanjam, hodao sam slobodno stazama mladosti i djetinjstva, nikad sokacima ove kasabe, kao da bi me i iz sna mogli odvesti u zatvor, živio s ljudima s kojima sam se davno susretao, i bilo je lijepo jer nije bilo buđenja, nisam znao za njega. I Džemal je bio san, i mrak oko mene, i mokri zidovi, pa i kad sam dolazio sebi, nisam trpio suviše. I za trpljenje treba imati snage. 

Postalo mi je jasno kako čovjek umire, i vidio sam da nije tako teško. Ni lako. Nije ništa. Samo se sve manje živi, sve manje se jest, sve manje se misli, i osjeća, i zna, bogato životno kolanje presušuje, i ostaje tanki končić nesigurne svijesti, sve siromašniji, sve beznačajniji. I onda se ne desi ništa, ne bude ništa, bude ništa. I ništa, svejedno.

Derviš i smrt

Meša Selimović

U današnjem svijetu ostaju nam samo dvije mogućnosti: prilagođavanje ili vlastita žrtva

Lars Raun

Kad je izašla, osjetio sam olakšanje. Zbog nje sam, znači, uznemiren. Ne mogu da lažem i da se pravim žrtvom nekog svog uvjerenja. Ako i postoji, onda je to nekakvo trunje što leti iznad pustinje, vjetrom nabačeno sjeme dolutalo odnekud, skriveno i bezoblično rastinje pod maglom. A opet, stidim se da priznam kako sam posljednja fukara na ovom svijetu, koga biju na ulici kao prezrenog kokošara. Nizašto. Bez straha da će ikome odgovarati, bez straha da će bilo ko upitati: šta to uradiše od čovjeka? Ne mogu čak ni da tužim. Koga? Mrak, vještice? I zašto? Svijet bi mislio, kao i Mahmut kad me našao, da sam bio pijan. Ne tiče ih se ni što bih mogao da se okrenem protiv njih, samo bi se nasmijali. Mogu da misliim što god hoću, učiniti ne mogu ništa. U današnjem svijetu ostaju nam samo dvije mogućnosti. Prilagođavanje ili vlastita žrtva. Boriti se ne mozeš, kad bi i htio, onemogućiće te na prvom koraku, pri prvoj riječi, i to je samoubistvo, bez dejstva, bez smisla, bez imena i uspomene. Nemaš mogućnosti da kazeš ono što ti je na srcu, pa da poslije i stradaš. Premlatiće te da ne progovoriš, da iza tebe ostane sramota ili ćutanje.

O jadno vrijeme, koje ne dozvoljavaš ni smisao ni junaštvo.

Tako sam, bespomoćno, velikim riječima spirao sa sebe stid.

Ustao sam i prohodao po sobi, kvrgavih nogu oblivenih suncem, rastreseno brojeći modre pečate po tijelu.

Mučenik, budala. Ne želim da budem ni jedno ni drugo. Oni misle da sam obična vaška.

A možda i jesam. Od svega što bih mogao da mislim i osjećam, ja se, evo, stidim sam sebe. I nejasno me tišti poniženje. Ne znam krivicu, ne znam krivce. Ne mislim na osvetu, nema u meni ljekovite mržnje, vuče se po mojim žilama nekakva zlovolja, kao gorušica.

Tvrđava

Meša Selimović

Šta je to s nama i sa životom, u kakve se to konce splićemo?

Oceans of time

Lars Raun

Šta je to s nama i sa životom, u kakve se to konce splićemo, u šta upadamo svojom voljom, u šta nevoljom, šta od nas zavisi, i šta možemo sa sobom. Nisam vješt razmišljanju, više volim život nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se većina stvari dešava mimo nas, bez naše odluke. Slučajnost odlučuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini, i najčešće bivam doveden pred gotov čin, upadam u jedan od mogućih tokova, u drugi će me ubaciti samo druga slučajnost. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proći, jer ne vjerujem u neki naročit red ovoga svijeta. Ne odlučujemo, već se zatičemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog određenog trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja nas može sačekati u toku mješanja. Ne možeš je zaobići, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš, ili potoneš.

Tvrđava

Meša Selimović

Nešto nije u redu sa mnom i sa svijetom

Magdalena Berny

Zažalio bih zbog prigovora, ali sam nezadovoljan i što me niko ne krivi nizašto, lakše bi mi bilo kad bih mogao da dokazujem kako nisam kriv. Ovako, sve odjekuje u meni, i zamišljeni prijekor i zamišljena odbrana, sve u meni, kao da se kamenje odronjava u pećini. U suprotstavljanju bih se nekako opravdao, samome su mi ostajale teške sumnje. 

Nešto nije u redu sa mnom i sa svijetom, ili je u redu sa mnom i sa svijetom, ali ne možemo vezu da uspostavimo nikakvu. Da li je iko uspostavlja, ili ljudi lažu, pretvarajući se da nema raskida, ili im je svejedno, a održavaju samo privid. Da li je moguća ikakva veza između čovijeka i svijeta osim moranja? Ja ne biram ono što imam. Ne biram, u stvari, ništa, ni rađanje, ni porodicu, ni ime, ni grad, ni kraj, ni narod, sve mi je nametnuto. Još je čudnije što moranje pretvaram u ljubav. Jer, nešto mora biti moje, zato što je sve tuđe, i prisvajam ulicu, grad, kraj, nebo koje gledam nad sobom od djetinjstva. Zbog straha od praznine, od svijeta bez mene. Ja ga otimam, ja mu se namećem, a mojoj ulici je svejedno, i nebu nad mnom je svejedno, ali neću da znam za to svejedno, dajem im svoje osećanje, udahnjujem im svoju ljubav, da mi je vrate.

Tvrđava

Meša Selimović

Nisi ti birao svoju sitnu dušu, dali su ti je, ne pitajući

Erik Johansson

- Oprosti.

Bila je to najljepša riječ koju je moglo pronaći njegovo kukavičko poštenje.

Tako me srećno skinuo sa savjesti i prijateljski ispratio u prošlost.

A za mene je to bio prvi korak u budućnost, nepoznatu i dotad nezamišljanu.

Zamišljao sam je u ovom mračnom dućanu pored javnih nužnika, a evo, sad sam prognan iz tog svog sirotinjskog raja, u kojem me žestoki zadah nužnika podsjećao da smo u središtu grada, na dobrom mjestu, i da ću tu naći svojih dvadeset pet jadnih groša svake godine. Sad mi izgledaju zlatni.

Moraću da potražim nešto drugo, ne znam šta, ali ću potražiti. Svijet je širok, mogućnosti bezbroj, a u meni ima dovoljno snage da neuspjeh ne primim sa suviše žalosti. Proživjećemo nekako. I zašto bi se moja budućnost morala vezati baš za smrdljivi dućan pisara Mula Ibrahima? On bi pustio da me talas odnese i kad bi mi bilo teže nego sad, zato je možda bolje što smo se razvezali u času kad ne visim nad ponorom.

Srećan ti ostanak, dobri čovječe, koga strah čini tako nesigurnim prijateljem. Teško tvojim ćosavim pomoćnicima, bićeš nemilosrdan prema njima: oni te nisu izvlačili iz nabujale rijeke. A možda ćete živjeti i dobro, ništa vas ne spaja, ne tičete se jedni drugih, neće te mučiti sjećanje na tuđe požrtvovanje, i nećeš strepjeti od njihove nerazumnosti. Dobro, de, naredili su ti da me istjeraš. I mirno ćeš me grditi, zbog svega što učinim, a sve će biti ludo, drukčije ne može ni da bude, sad to vidiš, mada si se nadao da će me tvoji pametni savjeti odvratiti od pogrešnog puta.

A kad budeš dobro raspoložen, kad pazar bude obilan, kad ne bude straha u tebi, možda ćeš nesigurno šapnuti sam sebi, da su za sve krivi šejtan, rat, i moja prekinuta mladost. I dobro je što tada neću biti blizu, jer bih ti odgovorio štogod ružno, pa bi to bilo naknadno opravdanje za nepravdu koju si mi nanio.

Vidiš, još mislim dobro o tebi, i želim da se ponekad probudiš usred noći, i da dugo sjediš prekrštenih nogu na postelji, mučeći se kajanjem i stidom, zbog mene.

Ali, neka ti je bogom prosto, nisi ti birao svoju sitnu dušu, dali su ti je, ne pitajući, došao si na red kad drugih, boljih, nije više bilo. Alahemanet, čovječe kao i svi ostali, koji čine zlo ali ga ne smišljaju. Od onih drugih, koji zlo smišljaju i određuju, neka bog sačuva i tebe i mene.

Kod česme sam zaželio da stavim ruke pod mlaz hladne vode. Kod džamije sam osjetio zavist prema đacima medrese koji su, u nanulama, išli na molitveno pranje, veseli, željni svega, glupi od neiskustva, laki od želje o divnom životu što ih tobože čeka. Kod Morića hana sam izašao iz sjenke zidova i visokih stabala, i okupao se u proljetnom suncu.

Proljeće, sunce, vedrina, misao bez težine. 
Vedra misao srce obasja, 
vedra ni zbog čega, 
misao ni o čemu...

Šapućem besmislene stihove, čujem maženje gugutke u granju visoke topole, ispunjava me radošću dječji smijeh, žao mi je ptice što je izbezumljeno sunula preko krova, uplašena. Dio sam svega što vidim, i znam to, i srećan sam, i lako mi je, kao da sam od vazduha.

Lakomisleno, ili lukavo, moje srce se branilo od trpljenja.

Tvrđava

Meša Selimović

Knjige, one nisu čovjek sav već ono što je u njemu najbolje

Vladimir Kush

Pale su mi na um knjige, one nisu čovjek sav već ono što je u njemu najbolje, čovjek odabranih trenutaka. S tim živim čovjekom koga nema, možeš razgovarati, možeš uživati, a ne moraš mu se ni zahvaliti. Možeš se s njim svađati, a on nema mogućnosti da ti odgovori išta osim ono što je već napisano. Možeš se ponositi svojom pameću, govoreći mu gluposti, strpljivo će te saslušati. Možeš ga ostaviti i preći drugome, neće se naljutiti. Srdačno će te dočekati, ako mu se vratiš, uvijek spreman da počne razgovor s tobom.

Tvrđava

Meša Selimović

Hodaćemo bez razloga

Prvi snijeg, tiha priča, ludo djetinjstvo, paučinasta sreća, san o lijepom. Izvešću Tijanu, dugo ćemo hodati ulicama, koje ce snijeg zatrpavati, pričaću joj o djetinjstvu, ne, govoriću joj koliko je volim i koliko se radujem životu. Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se bez razloga, smijaćemo se bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćeš veći razlog!

Tvrđava

Meša Selimović

U tome i jeste sve: vraćati se

- Kreni na put. Kud bilo. Kući, u Johovac. Promijeni kraj, ljude, nebo. Vrijeme je kosidbe. Zasuči rukave, stani među kosce, oznoji se, umori.

- Tužno je sad kod moje kuće.

- Onda hajde sa mnom. Spremam se na put, do Save. Konačićemo u hanovima, među buhama, ili pod bukvama, proputovaćemo pola Bosne, preći ćemo i u Austriju, ako hoćeš.

Nasmijao sam se:

- Ti misliš da je putovanje svakome zadovoljstvo, kao tebi. Čak i lijek.

Taknuo sam u pravo mjesto, i žica je zabrujala. - Svakome bi trebalo odrediti da putuje s vremena na vrijeme - rekao je, paleći se. - Čak i više: da nikada ne zastane duže nego što je neophodno. Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto, čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvješnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on će počinjati iznova. Ukopavanje je prvi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći čuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto i nametnute uslove. Kuda i kako da ode? Nemoj da se smiješiš, znam da nemamo kud. Ali možemo ponekad, stvarajući privid slobode. Tobože odlazimo, tobože mijenjamo. I opet se vraćamo smireni, utješljivo prevareni.

Nikada nisam znao kad će njegova riječ skrenuti u podsmijeh. Je li se plašio određene tvrdnje, ili nije vjerovao ni u jednu određenu?

- Zato ti neprestano odlaziš? Da sačuvaš privid slobode? Znači li to da slobode nema?

- Ima i nema. Ja se krećem u krugu, odlazim i vraćam se. Slobodan i vezan.

- Onda treba li da idem ili da ostanem? Jer je svejedno, izgleda. Ako sam vezan, nisam slobodan. A ako je vraćanje cilj, čemu onda odlaženje?

- Pa u tome i jeste sve: vraćati se. S jedne tačke na zemlji čeznuti, polaziti i ponovo stizati. Bez te tačke za koju si vezan, ne bi volio ni nju ni drugi svijet, ne bi imao odakle da pođeš, jer ne bi bio nigdje. A nisi nigdje ni ako imaš samo nju. Jer tada ne misliš o njoj, ne čezneš, ne voliš. A to nije dobro. Treba da misliš, da čezneš, da voliš. Onda spremi se na put...

Derviš i smrt

Meša Selimović

Kako su ljudi nesavršeni! U svemu!

Teun Hocks

Kako su ljudi nesavršeni! U svemu! Ne mogu da žive sami, postoje samo kao jedna polovina. Drugu traže u ženi u drugom čovjeku, u laži. Potrebna mu je ta druga polovina, a ništa ne zna o njoj. 

Eto, kako može znati šta ona misli? Drugi čovjek je zatvorena kutija, i ništa iz njega neće izaći ako to on ne želi. Mi možemo da stojimo pred tajnom danima, ništa nam se neće otkriti. Ne otkrivamo se čak ni kad mislimo da smo našli svoju traženu dopunu. Nepotpuni smo, a zatvoreni. Policija otvara čovjeka batinama, a kako joj možemo na tome zamjeriti? 

Postali smo neprirodni, odvojili smo se od sebe kakvi smo bili nekad, ko zna kakvi, izgubili smo nevinost. Ljudi misle zlo jedan drugome. 

Trebali bi da se vratimo prirodi i njenoj čistoti. Postajao je neki filozof koji je to predlagao ljudima. Nisu ga poslušali. 

Ostrvo

Meša Selimović

Kasno je, sjećanja, uzalud se javljate

Edén Ochoa Iniesta

Primi, Bože, molitvu moje nemoći, oduzmi mi snagu i želju da izađem iz ove tišine, vrati me u mir, prvi ili poslednji, mislio sam da između njih postoji nešto, bila je nekad jedna rijeka, i magle u njenim predvečerjima, i sunčev odsjaj na njenim širinama, postoji i sad u meni, mislio sam da sam zaboravio, ali ništa se izgleda ne zaboravlja, sve se vraća iz zaključanih pretinaca, iz mraka tobožnjeg zaborava, i sve je naše što smo mislili da je već ničije, ne treba nam, a stoji pred nama, svjetluca svojim bivšim postojanjem, podsjećajući nas i ranjavajući. I sveteći se zbog izdaje. 

Kasno je, sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo da bude, jer što nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo. Vi ste varka koja rađa nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne želim da otjeram, jer me razoružava i tihom tugom brani od patnje. Živimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti, on je najveći. A znam, zaboraviti ne mogu.

Derviš i smrt

Meša Selimović

Grdna si varka, zlatna ptico

Martin Stranka

Pasvandžija je negdje u mraku oglasio ponoć. Posljednju moju ponoć, posljednji dan: svojim krajem dočekaću mu početak.

Znam to, a začudo, izgleda daleko sve što treba da se desi, i sasvim nestvarno. Duboko u sebi vjerujem da se neće ni desiti. Znam da hoće, ali se nešto u meni smješka, opire, odbija. Desiće se, ali je nemoguće. Ono što znam nije dovoljno. Još je suviše života u mome srcu, i ne pristajem da shvatim. Možda i zato što ovo pišem: nisam klonuo, otklanjam smrt.

Ali čim sam spustio kalem, dugo nisam mogao da ga uzmem u utrnulu ruku, zbog umora ili bezvoljnosti, zbog misli što se javila kukavički, da nikakva smisla nema to što radim. I pošto sam ostao bez odbrane, oživio je svijet oko mene. A svijet je tišina, i tama.

Ustao sam i prišao otvorenom prozoru. Tišina, tama. Potpuna, konačna. Nigdje ničega, nigdje nikoga. Prestala je da kuca i posljednja žila, utulilo se i posljednje vidjelo. Ni glasa, ni daha, ni truni svjetla.

O, svijete, pustoši, zašto baš sad tako?

Tada se u toj gluši, u toj smrti, javio negdje jedan glas, vedar, mlad, čist, i zapjevao čudnu pjesmu, snenu i tihu, ali svježu i otpornu. Kao pijev ptice. Tako je i utihnuo, kako se i javio, nenadano. Možda udavljen, kao ptica.

Ali je ostao u meni, živ, raznježio me, uzbudio, uzbunio. Taj obični nepoznati ljudski glas, na koji se do sad ne bih ni osvrnuo. Možda zato što se javio u tišini s onoga svijeta, možda zato što se nije plašio, ili što se plašio, ili zato što se oglasio meni, saučesno i ohrabrujuće.

Javila se zakašnjela nježnost. Čovječe koji pjevaš u zastrašujućoj tami, čujem te. Tvoj krhki glas mi liči na pouku. Ali čemu sad?

Gdje si, Ishače, odmetniče, da li si ikad i postojao?

Grdna si varka, zlatna ptico!

U drugoj sobi bdije hafiz Muhamed, možda je saznao i čeka da ga pozovem ili da mu dođem, pušta me da posvršavam račune sa sobom i da izmolim od Boga milost. Sigurno plače nemoćnim staračkim suzama nad tugom ovoga svijeta. On žali sve ljude. Ne voli ih na jedan način, ja na drugi. Zato smo usamljeni.

A možda bi mene požalio posebno, možda bi me izdvojio iz tog opšteg jada, i prihvatio me kao posljednji čovjek posljednjeg čovjeka.

Da mu kažem: sam sam, hafiz-Muhamede, sam i tužan, pruži mi ruku i samo za čas budi mi prijatelj, otac, sin, drag čovjek čija me blizina raduje, pusti me da zaplačem na tvojim usahlim prsima, zaplači i ti, zbog mene, ne zbog svih ljudi, zadrži mi svoj vlažni dlan na tjemenu, kratko ce trajati, a potrebno mi je; kratko, jer evo već prvi pijetlovi pjevaju.

Prvi pijetlovi! Pakosni trubači, podstiču vrijeme, mamuzaju ga da se ne uspava, požuruju nesreće, dižu ih sa njihovih legala, da nas sačekaju, nakostriješene. Umuknite, pijetlovi, stani vrijeme!

Da li da vičem u noć, da sazivam ljude, da tražim pomoć?

Uzalud. Pijetlovi su nemilosrdni, već dižu uzbunu.

Sjedim na koljenima, slušam. U tišini sobe, negdje iz zida, iz stropa, iz nevidljivog prostora kuca kudret-sat, nezaustavljiv hod sudbine.

Potapa me strah, kao voda.

Živi ništa ne znaju. Poučite me, mrtvi, kako se može umrijeti bez straha, ili bar bez užasa. Jer, smrt je besmisao, kao i život.

Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono što se perom piše,

Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noć i sve što ona oživi,

Pozivam za svjedoka mjesec kad najedra i zoru kad zabijeli,

Pozivam za svjedoka sudnji dan, i dušu što sama sebe kori,

Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega — da je svaki čovjek uvijek na gubitku.

Svojom rukom napisao Hasan, sin Alijin:

Nisam znao da je bio toliko nesrećan.

Mir njegovoj namučenoj duši!

Derviš i smrt

Meša Selimović