Kako su ljudi nesavršeni! U svemu!

Teun Hocks

Kako su ljudi nesavršeni! U svemu! Ne mogu da žive sami, postoje samo kao jedna polovina. Drugu traže u ženi u drugom čovjeku, u laži. Potrebna mu je ta druga polovina, a ništa ne zna o njoj. 

Eto, kako može znati šta ona misli? Drugi čovjek je zatvorena kutija, i ništa iz njega neće izaći ako to on ne želi. Mi možemo da stojimo pred tajnom danima, ništa nam se neće otkriti. Ne otkrivamo se čak ni kad mislimo da smo našli svoju traženu dopunu. Nepotpuni smo, a zatvoreni. Policija otvara čovjeka batinama, a kako joj možemo na tome zamjeriti? 

Postali smo neprirodni, odvojili smo se od sebe kakvi smo bili nekad, ko zna kakvi, izgubili smo nevinost. Ljudi misle zlo jedan drugome. 

Trebali bi da se vratimo prirodi i njenoj čistoti. Postajao je neki filozof koji je to predlagao ljudima. Nisu ga poslušali. 

Ostrvo

Meša Selimović

Život je san…

Pred njim je more i nebo, surovo prostranstvo koje nam uvijek ostaje strano i daleko. Kao i život.

Zrikavci nervozno zriču, uplašeni ili razdragani vrelinom, sve većom, i tišinom, sve potpunijom. Sunce, krvožedno, kezi oštre zube.

Sad će da ćuti i misli o njoj. Neka vrijeme teče.

Život je san…

Da li je to on rekao?

Ne, nije. On i ne zna da je život san.

Nikoga nema, a rečeno je. Nije zaspao da bi mogao usiniti te riječi.

Je li to dio nekog davno izrečenog razgovora što ga je kamen zapamtio? Je li to odjek odlutalih pa opet vraćenih riječi? Ili je nečije buduće govorenje, otkinuto od cjeline, ili tek začeto? Ili je palo u ovaj prostor odnekud izdaleka, odbilo se od neba. Ili nije ni postojalo?

Jeste, čuo je to negdje, možda u sebi, kao smirenu ili uplašenu misao, kao jato prhnulih ptica.

Život je san…

Je li Luonotar otišla u uvalu na kupanje?

To su riječi iz neke pjesme, to o snu. Ali sad mu zvuče tajanstveno. Imaju čudno značenje kad su ovako na okupu: svaka za sebe je obična.

Znači li to da mi samo sanjamo da živimo, a ne živimo? Sve što nam se dešava, nije stvarnost, već naš san o stvarnosti. Kakva je onda ta stvarnost, i da li postoji? Ili je sam san stvarnost?

Ko nas drži u snu, i ko nas budi?

Je li smrt buđenje? Je li život u smrti?

Zašto svi snovi nisu jednaki? Nekome su dati lijepi, i laki, i mirisni, nekome ružni, teški, smrdljivi.

Srećom, nisu uvijek isti. Naiđu prozračni, kao zora, šareno lijepi, kao cvijet.

Upravo je naišlo vrijeme njegovih lijepih snova. Možda to zaista nije stvarnost, ali on bi se zakleo da jeste: vidi, osjeća, uzdiše.

Ostrvo

Meša Selimović

Ne živi se samo o hljebu

freexel.deviantart.com

Tek naknadno se sjetio ženinog spremanja, crne haljine i crne marame. Nije to uzalud.

A kad se vratila, tiha i smjerna, bio je siguran. Ali nije htio da pita: gdje si bila? Mogla bi i da ne kaže.

Rekao je:

— Je li bilo mnogo svijeta u crkvi? Zena ga je pogledala iznenađena: zar zna? I oborila oči, nije vrijedilo poricati:

— Mnogo.

To je bilo i njeno opravdanje.

Ali on nije pristajao na razlog broja:

— A otkad ti ideš na mise?

— Danas sam otišla.

— Zašto?

— Ne znam.

— Petnaest godina nisi išla. Od majčine smrti.

— Nisam.

— Pa zašto danas?

— Ne znam.

— Ništa mi nisi rekla.

— Bojala sam se.

— Znala si, znači, da se ne slažem s time. Zena je ćutala. Znala je.

Ali on nije baš tačno znao. Pogotovo nije znao pravi razlog zašto se ne slaže s tim njenim odlaskom u crkvu. Jednostavno mu je smetalo da se mijenjaju životne navike. A čudno je i što njega nije upitala za mišljenje. A nije dobro ni da se čuje kako su postali bigotni.

— Zašto si to učinila?

Postavljao je suvišna pitanja, jer je djelo učinjeno, a on nije načistu kako da postupi: da li da je izgrdi ili mirno s njom porazgovara, ili da ravnodušno pređe preko svega. Mogao je sve to da učini s jednakim opravdanjem. Zapravo, tek je trebalo da stvori svoje mišljenje o svemu tome, dosad ga nije imao. Ali je bio strog, za svaki slučaj.

Sreli su se, međutim, u nezgodnom trenutku. Ili je ona jutros ustala na lijevu nogu, ili je odlučila da konačno stane u odbranu nekog svog prava, ili joj je sveta misa dala snage da jednom bude i nakostriješena mačka.

— Zašto sam to učinila? — ponovila je njegovo pitanje za početak, da samu sebe podžeže. —

Pa šta sam to učinila? Otišla sam u crkvu kao što čini toliki svijet. Je li to zločin? Njena žestina ga je smekšala:

— Pa nije zločin, niti sam to rekao. Zašto izvrćeš moje riječi? Pitam samo: zašto?

— Zašto?

Njena teško izreciva muka raste u sveti bijes:

— Pitaš: zašto? Zato što mi je svega dosta. Sjedim ovdje danima, niko me ne pogleda, ni s kim riječ ne progovorim, ti hodaš svojim stazama, niko mi ne dolazi, kao da je ovo kugina kuća. Uželjela sam se Ijudskih lica, eto zašto!

— Ako je to razlog, mogla si otići u selo.

— Nije samo to.

Njena unutarnja vatra se naglo razgorijevala. Nije znao da se išta može zapaliti u njoj.

— Kakav je moj život, reci sam! Ali reci pošteno. Postala sam kao živinče, bože me sačuvaj.

Kuham, jedem, perem, spavam, hranim kokoške, i to je sve. A i ja imam dušu. Šta ću sa dušom?

On zaista nije mislio o tome da li ona ima dušu i šta će s njom.

— A i duša traži svoje — nastavljala je pobunjena žena. — Eto, kad se ti uveče napiješ pa zaspiš i počneš da hrčeš, ja iziđem pred kuću, sjednem na klupu, gledam zvijezde na nebu, i — plačem.

Prazno mi u duši.

— A kome je to puno u duši?

— Ne znam. I tebi je prazno. Ne bi pio toliko da nije.

— Je li ti žao što pijem? A pijem malo. Samo kad ima.

— Svejedno. Nije mi žao. Imam drugih briga. I tako, sjedim pred kućom, na nebu zvijezde, čudo božije, mjesečina svijetli na pučini, noć šapori oko mene, pa mi tužno u duši i mislim: Bože, zašto li ja živim ovako prazno? Sastavljam dan i noć, jutro i veče, a u meni ništa, kao u kokoški. Tuga.

— Kokoške ne znaju za tugu.

— Ja znam, čovječe. Sve se hvatam za grlo da ne zajaučem od neke muke.

— Zašto, ženo, ako boga znaš?

— Pusto mi je u duši. Prazno mi je srce.

— Pa ko je kriv za to?

— Niko. Moja nesreća, možda. Moj život, možda.

— Zato što smo siromašni?

— Zato što smo siromašni srcem i lijepim mislima. Eto, život sve više izmiče, djecu smo pogubili, mi smo se udaljili jedno od drugoga, riječ toplu ne kažemo ni jedno drugome ni drugim ljudima, gazim pustom stazom, ništa ne očekujem od sutrašnjeg dana, ni od kojeg dana više, samo je provalija i besmisao preda mnom. I strah.

— Od čega?

— Od božje srdžbe.

— Jesi li to sve čula od popa?

— Sama to osjećam.

— Što ne čitaš romane? Nekad si donosila od Ružićevih.

— Pokušavala sam, pa se na jedno mjesto vraćam nekoliko puta, ništa ne pamtim. Pa onda pomislim: kako to da mi je život ranije bio pun?

— Kad je to bilo?

— Davno.

— Bila si mlada.

— Nije zato. Već što sam u nešto vjerovala. U život, u tebe, u djecu, u nešto nepoznato što će biti lijepo, u neku nadu, svejedno u što. Starost je ružna najviše zato što nam oduzme sposobnost da u nešto vjerujemo.

— U varku!

— Svejedno. Svejedno! Važno je da duša nije prazna.

— I onda si se sjetila crkve i popova.

— Sjetila sam se djetinjstva. Sjetila sam se prvog pričešća i prve duge haljine s vijencem na glavi. Nikad nisam bila srećnija u životu.

— Zar baš nikad?

— Bila je to čista sreća. Sva bijela. Bez traga misli o sebi.

— Sreća je uvijek misao o sebi.

— Nije. Prava sreća je poklanjanje, samozaborav. Predavanje nečemu važnijem od nas.

— Bogu! — rekao je začuđen.

— Bog je sve ono što ne znamo, sve ono što želimo a ne shvatamo, sve ono što se ne može pojmiti umom, već srcem.

— Popovska naklapanja!

— Bog je odbrana od besmisla, od straha, od samoće.

— Bog je laž. Kako mogu vjerovati u ono za što znam da ne postoji.

— Ako želim da povjerujem, onda postoji. A ako postoji, makar i u mojoj želji, nije laž.

— Zašto ne povjerujemo u nešto što je čovjekovo?

— Sve Ijudsko je lažljivo.

— Glupost! Pa to je kraj razuma.

— Ni razum me nije usrećio.

— Jak razum!

— Kakav je, takav je.

Nije se slamala, branila je svoje vjerovanje.

Začudio se: prvi put u životu ova krotka žena se uspravila i imala svoju volju. Ili je njeno osjećanje praznine veliko i teško, pa brani stečenu varku, ili brani jednu potrebu koja je za nju postala istina.

Hodao je poslije toga pored groblja, ispeo se na šumsku kosu i vrludao kroz čestar borova gledajući pučinu, spustio se do morske obale i gazio sitni šljunak.

Praznina, mislio je.

Pustoš, mislio je.

Luda žena, šta joj je to palo na pamet! Kako ono kaže: vjerovala sam u život, u tebe, u djecu, u nešto lijepo, u neku nadu.

I šta sad? Život joj izmiče, ja joj nisam po-drška, djeca jedva i znaju da smo živi, ništa lijepo se nije zadržalo, nada je davno iščilila.

Luda žena, šta joj treba da o tome misli? Čim čovjek počne o tome da razmišlja, gotov je, izgubi mir i ravnotežu.

Neka je đavo nosi, on neće poći njenim putom. Što mu treba da misli je li mu srce puno ili prazno, je li mu duša zadovoljna ili tužna. Od čega bi mu srce bilo puno? Od godina što ga sve teže pritiskuju? Od izigranih želja? Od ovog nevoljnog zatočeništva kojeg ne može da se oslobodi? Od ispraznih snova što su na njegovoj životnoj stazi ostali kao prazne zmijske košuljice? Od ljubavi od koje nije ostao ni pepeo? Od samoće? Od besmislena trajanja u životu?

Ne, neće da postavlja sebi nerješiva pitanja, neće da se ubija. Živjeće kao i dosad.

Ali, zaista, ko se u svijetu raduje što on živi? Da li se on raduje što neko živi?

Da ili se više ičemu raduje? Ničemu, izgleda.

Hodao je sve sporije, mislio sve mučnije, upadao sve dublje u ono od čega je bježao.

Ostrvo 

Meša Selimović

Gdje je istina?

Sarolta Bán

Gdje je istina?

Možda uvijek treba čuti samo jednu stranu; druga strana ima svoju istinu, i onda ne znamo ništa.

Ostrvo

Meša Selimović

Sad čekam na svoj red

freexel.deviantart.com

          Sjede na starčevoj njivi na brdu, starac govori polako, zna vrijednost svakoj riječi i svakoj misli: »Kako živim? Dobro. Zadovoljan sam što sam proživio vijek a nisam nikome naškodio. Ono što je meni štete naneseno, davno sam zaboravio, gubitak je lakše podnijeti nego kajanje. Ne govorim to da bih te prevario, ili učinio ljepšom svoju sliku u tvome sjećanju, ništa više ne očekujem od ljudi i mirno razgovaram sa sobom i o sebi, laž je za život, a ne za smrt, a ja sam blizu smrti, iako sam još u životu.

Kuća mi je dole u selu, a njiva i vinograd ovde na brdu, pa svaki dan šijem između kuće i njive, imam tako razloga da svaki dan razdrmam zarđale kosti, i imam opravdanje što nešto radim. Sudbina me je postavila na ovu stazu, za drugu ne znam, i koračaću po njoj dok u meni ima snage. Treba tako, to je moj zadatak i moja životna svrha. Ne pitam je li pravedna, moja je. Živim sam, i nije mi teško. Dva sina su mi otišla u svijet, jedan je sudija u gradu, drugi direktor fabrike. Na što da se tužim? Što njih dvojica nisu ostali u selu? A šta bi njih dvojica radili ovdje? Da je sudbina htjela, njihova životna staza bi bila ovdje, ali eto, njihova putanja je na drugom mjestu, i mekša je i ravnija nego moja. A opet, da požalim što nisam s njima u gradu, a zvali su me i zovu me, to neću, jer svoj život ne bih mogao da zamislim bez ovog tvrdog puta od kuće do njive.

Ovdje sam postao, ovdje ću nestati. Ovdje sam ugledao nebeski beskraj i pučinu na kojoj mi se oko odmara, i ovo ne bih zamijenio ni za jedan kraj na svijetu. Ljepših možda ima, dražih nigdje. Ovaj kraj, to sam ja, to je moj život i moja ljubav, to je moja kolijevka i moja grobnica, moj početak i moj svršetak. Znam svaki prevoj, svaki ugib, svako uzvišenje na ovom vidokrugu, znam svaki miris što se javi od proljeća do zimske bure. Znam svaki preliv svjetla, od ružičastih jutara do crvenih sunčevih zalazaka, od pamučnih oblačića do tmastih oblačina što najavljuju nevrijeme. A sve je to moje, kao moje vlastito tijelo, i još više i još važnije, jer je to nešto vječno što me je prihvatilo, privezalo, obilježilo, sebe sa mnom, mene sobom. Zato ne mogu reći: volim svoj zavičaj. Kao što ne mogu reći: volim svoje tijelo. Mnogo je tačnije ako kažem: živim s njim, bez njega moj život ne postoji.

Žena mi je ranije otišla na onaj svijet. Žao ml je što nije poživjela duže, bilo nam je lijepo u životu, nismo se svađali, nismo smetali jedno drugome, bilo nam je drago i da se vidimo i da ćutimo i da porazgovaramo. Ali, eto, njena je staza bila kraća. Takav je život, sve odlazi, ništa se ne vraća, i ne vrijedi plakati zbog toga. Sam se budim u rano jutro, sam liježem u prvi mrak, sam sam po cio dan, osim kad naiđu ljudi spremni na razgovor, tako kao ti. Volim da porazgovaram, od razgovora sve postane svjetlije i svježije, kao da se prozori na kući otvore. O čemu volim da govorim? O svemu što ljude i mene zanima. O životu, o prirodi, o radu, o smrti (i o smrti, zašto ne, smrt je važna koliko i život), zaista o svemu, jer teško da ima stvari o kojoj čovjek nikad nije pomislio. Nisam naročito pametan, niti mislim da je to važno, važnije je da je čovjek pravedan i da se ne truje ružnim mislima. Mučno bi bilo živjeti obeshrabren, treba vidjeti i onu stranu koja nije protiv čovjeka.

Sve radim sam, čistim kuću, volim da je oko mene red, spremam sebi hranu, kad radi, čovjek inora i da jede, perem rublje, volim da je sve na meni čisto, okopavam, prskam i obrezujem lozu, sve na vrijeme, s radošću u srcu što sam u stanju da i to radim. Ne gunđam i ne žalim se (ne znam zašto bih), a ljudi se čude i kao da im je krivo što sam ja miran i veseo. A ja se njima čudim što gube vrijeme na nerazumnosti, bolje bi bilo da žive. Ali im to ne kažem, ljudi ne vole kad im se govori istina. I žalim ih što se opterećuju nevoljama bez kojih bi mogli da budu. Dosta nam je nevolja bez kojih se ne može.

Ali, kad ne bude ljudi ni razgovora s njima, i kad se umorim od rada, sjednem u hlad, obično pod ovu maslinu, i posmatram stopu zemlje što mi je sudbina odredila da je obrađujem, i plavu pučinu pred sobom što se uvijek otvara mome pogledu, i svileno nebo nad glavom što ga od djetinjstva gledam da vidim kakvo će vrijeme biti, i da mi bude široko u duši.

Uskoro, znam, mene neće biti, uskratiće mi se slast da gledam nebo i pučinu, tama će biti svuda oko mene, kao što je sada svjetlo. Ko li će roviti ovu stopu zemlje što se zove mojom? Pa mislim kako je to zaista nevažno, ja ću umrijeti, a zemlja će ostati, vječna, i nije mi žao što ću otići, to je zakon, i čovjek može samo željeti da se njegovo izvršenje odgodi a nikako da se ne dogodi, jer je ludo očekivati ono što je nemoguće. Ludo je i žaliti za tim.

Godinama, otkako sam sam, utjeha mi je bio moj magarac, uvijek smo bili zajedno, s njim sam išao od kuće, s njim se vraćao s njive, s njim se razgovarao kao s čovjekom, kao s prijateljem, jer smo to zaista bili. »Kako si proveo noć?« pitao sam svog nerazdvojnog druga ujutru kad sam izlazio iz kuće. »Ja opet nisam mogao da spavam«, žalio sam mu se.

I zaista, ni cio sat ne bih zaspao ucijelo, a oči bi mi se otvorile kao da se nikad neće sklopiti. Nije mi krivo: ako tijelo neće da spava, znači da mu nije potrebno. Pa dobro, bdij onda! Nisam zabrinut zbog toga: nisam bolestan, osjećam to; star sam, a to nije bolest, samo tijelo vene, a to nije moja briga. Ne muči me nesanica što sebi nešto prigovaram, nikakvo zlo nisam učinio nikome, a dobra sam učinio koliko sam mogao, ali to nije za pričanje, pričati o učinjenom dobru, znači isprljati ga. I tako, miran, jer nisam kriv, niti imam razloga za brigu, trudim se da nekako provedem vrijeme između ponoći i zore, prazno, gluho, bezljudno, naseljeno samo ljudskim strahom i čudnim sjenkama koje se pretvaraju u duhove. I znaš li šta tada radim, dok svi u selu spavaju? Razgovaram s dalekim ljudima. Okrećem dugme na svome starom radiju, svijetli se skala zelenkastim svjetlom, žmirka magično oko kao da se javlja živ stvor, tražim daleke stanice, javljaju se znaci kao da neko nekome telegrafiše, čuju se riječi nepoznatih jezika, javi se i muzika. Svijet ne spava, svijet nikad sav ne spava, čini mi se da nisam sam.

Čujem kako polako tapa po dvorištu moj stari magarac, šuška i diše, i zbog njega nisam sam. Voli kad  mu se javim i kad ga počešem po leđima, pa hoda oko kuće, podsjeća me na sebe, zna da ne spavam. I tako, ostavim radio i daleke ljudske glasove, i izlazim u noć, tovar mi prilazi i njuška mi koljena, gubicom dodiruje ruke. »Je li ti dosadila noć?« pitam ga. »Ili te, možda, strah od tame?« A on me gura glavom kao da hoće da kaže: »Nije me strah od noći, .već sam te poželio.« Tako popričamo, dodirnemo se, i ja se vratim postelji ili dalekim glasovima, obradovan što svugdje ima ljudi.

Ali, i on je za mene bio kao čovjek. Žalio sam što ne zna da govori, pa smo se sporazumijevali pogledima, ćutanjem, dodirima. Nisam ga vodio na povocu, išao je za mnom kao pas, kao prijatelj, i sam star da bi činio nestašluke. Ako bi i zaostao, radi struka trave u jarku, krenuo bi za mnom čim bi je otrgnuo. Nije žurio, jer više nije bio ni za kakvu žurbu, a možda mu je i životno iskustvo govorilo da nema kud da žuri, išao brzo ili sporo, stići ćeš prerano.

Nalazio sam sve više sličnosti između sebe i njega, kretali smo sve sporije, odvojeni smo od svoga poroda, zajedno noću bdijemo, a danju ćutimo, ne pridružujemo se više društvu, on svome, ja svome, uradili smo sve što je trebalo uraditi, i sad nam je ostalo samo da čekamo.

Nisam više tovario teret na njegova siva, posijedjela leđa, jedva ako bih kadgod stavio zavežljaj tankog granja, za potpalu, pa i tad sam mu objašnjavao da se ne plaši, to i nije nikakva težina, samo izgleda veliko tako našušureno.

I dok je magarac bezvoljno pasao travu ili mirovao u hladu masline braneći se od muha, ja sam polako radio poslove na koje sam naviknuo, i sve, loze, povrće, voće, bilo je uredno, podrezano, okopano, kao da su mi ruke pune snage. Zapustio sam, istina, rastinje koje traži da se zaliva i da se oko njega suviše skače, a više sam se vezao za ono bilje koje je i bez mene zadovoljno suncem i rosom. Radim i odmaram se, samo što se sad više odmaram nego što radim, i ponekad objašnjavam magarcu: ne može se više kao nekada.

I govorio sam mu: što si se snuždio? Zar zato što više ležiš nego što stojiš na nogama i lijeno čupkaš travu oko sebe? Zar zato što ćeš skoro umrijet? Pa šta si ti mislio, da ćeš živjeti duže nego svi ostali? Jesi li ikada čuo da je preživio neko iz tvoga i moga roda? Nisi, niti ćeš čuti. Pa ako nije niko, zašto bismo nas dvojica? Ne znam hoćeš li mi vjerovati, ali ako bi mi neko ponudio da živim vječno, ne bih pristao. Prvo, umorio sam se i od ovoga što sam do sada živio, a kako bih se tek umorio kad bih znao da neću nikad umrijeti? Neka me bog sačuva te strahote! Neka sve ide svojim redom, i život i smrt, život bez zla, smrt bez muke. A smrt nije strašna, vidio sam tolike ljude kad umiru, samo čvršće zaspe i ne bude se. Strašan je strah od smrti, ali kad vidiš šta je to, kad digneš ruke od želje da budeš bog i zadovoIjiš se da budeš smrtni čovjek, sve dođe na svoje mjesto, i mirno je čekaš, kao i san, i nije ti žao što se sutra nećeš probuditi...

Kad je počeo sve više da malaksava, kad sam vidio kako mu je teško da ide za mnom od kuće do njive i od njive do kuće, i kako bezvoljno leži kad ja polazim, bez želje da se digne, bez želje da me slijedi, vidim, došlo je vrijeme da se rastanemo. I spremim se, ukrcam na ostrvo svoga prijatelja i prevezem ga na obližnje ostrvce, kuda odvodimo magarce pred smrt. Takav je kod nas običaj. Ostavio sam ga među desetak starih životinja, izgledalo je kao da su se starci sakupili u nekom dvorištu da se o nečem važnom dogovore. Nije ih ni pogledao, samo mi je pomirisao ruku kao da se oprašta, i ostao među dva kamena, obješene glave.

»Obići ću te koji put«, rekao sam mu misleći: ako ne umreš, i želio mu da što duže preživi ovu osudu, kao što je preživio komšijin tovar, pune dvije godine, živeći od oskudne trave i vode s plitkog izvora.

Veslajući od ostrvca, uzalud sam gledao, nismo mogli da vidimo jedan drugoga. Bilo mi je zbog nečeg teško, mislio sam da se vratim, ponovo ga natovarim na čamac, i vratim kući. Ali čemu? Prekršili bismo običaj, a opet bi sve bilo isto. To iz mene govori žalost, a ne razbor. Neka bude kako sav svijet čini.

Dolazio sam svaki dan, donio bih komad hljeba ili kocku šećera, i on je mlitavo uzimao mlitavim gubicama. »Kako ti je s drugovima?« pitao bih ga, a on bi se bez snage češao njuškom o moje rame.

Kad sam ga našao mrtva, zakopao sam ga. Ostali magarci su me ravnodušno gledali krupnim očima.

»Sad čekam na svoj red.«

Ostrvo, Razgovor s prijateljem

Meša Selimović