31.1.14.

Zamka


Nešto se isprečuje između misli i slike koju ovaploćujemo: riječi koje ih omogućavaju: služeći im kao posrednici, naglo se suše, osjećanje se mijenja u njima, onemoćava, nestaje, gine, kao riba što gubi sjaj i živost kad se izvuče iz svog elementa. Šta se to isprečuje? Ja i moje posredništvo? Obziri koje dugujem sebi i drugima? Prezriv osmjeh onih koji će čitati? Ili nemoć da učinim vidljivim bogatstvo koje nosim, ili je to bogatstvo sumnjivo, veoma varljivo u maglama plitke osjećajnosti?
A možda je i najteže pisati o onome što je izuzetno i suviše lijepo.
Zlo je bogato, često, lako se vjeruje da je mogućno, a ljudsku ljepotu može da učini neubjedljivom, čak i oduševljenje, jer ne zna za mjeru.
Znam da je nemoguće razdvojiti zlo i dobro, lijepo i ružno, ali je teško među njima uspostaviti odnos, biti pravedan. Nemjerljivo mala pomjeranja su dovoljna da se naruši istina...

Zamka je u svakoj riječi.


Meša Selimović, Tišine