Volim čiste račune

  

 

Ja, doduše, još ne mislim na smrt, ali se slažem s ljudima od reda da ništa ne treba ostavljati slučaju i da sve valja svršiti na vrijeme. Osim toga, zar nije bolje da ja sam o sebi, dok sam živ, napišem ono što znam, nego da drugi, kad umrem pišu o meni ono što ne znaju, a ja u grobu da se pojedem što nikome ne mogu da odgovorim po zasluzi. A volim i čiste račune: zar nije bolje da pišem o sebi dok sam živ i tako da svakome dam priliku da mi prigovori zbog eventualnih netačnosti: tako, evo, nudim »Sjećanja« na provjeru.

Meša Selimović, Sjećanja

Kada pišem, ne mislim na varijante

 
(Borba,1970)

 

– Šta je za vas, koji ste rođeni i živite u jednoj višenacionalnoj Bosni, jezička tolerancija?

– Tolerancija je za mene demokratija, osiguravanje prava svakome da govori onim jezikom koji smatra svojim – i ništa više. Tolerancija je: nenametanje jezičkih normi, pravo svakoga da se služi i varijantno, ako hoće, potpuno odbacivanje svake diskriminacije… mada su to elementarne stvari. Mi se, čini mi se, više borimo oko tih etiketa, elementarnih prava, koja ne vidim da su naročito ugrožena, a manje govorimo da bi tim jezikom, jedinstvenim bez obzira na boju pa i varijantne razlike trebalo ipak pisati bolje. Često i jezičari među sobom raspravljaju prilično šturim jezikom. Kao što imamo štur politički riječnik, bez obzira na varijante, tako već počinjemo da dobijamo i štur naučni rječnik koji, bez obzira na varijante, nikako ne zadovoljava. To više zabrinjava. Nije kod nas u pitanju koja je varijanta, pitanje je kako mislimo i kako izražavamo to što mislimo. Bojim se, nažalost, da nas silna briga o varijantama ne vodi pogrešnom cilju: vještačkom stvaranju jezičkih barijera.

– Šta mislite, ko postavlja te barijere? Da li ih postavljaju lingvisti, da li ih postavljaju pisci, da li ih postavljaju nastavnici u školama ili ih postavlja neko četvrti?

– Ne bih tačno mogao da kažem ko je taj, ali mislim da u svim tim kategorijama, pa i u onima koje niste pomenuli, ima pojedinaca koji se naročito trude da naprave jednu shemu, da propišu norme po kojima će govoriti. Razlike na kojima oni insistiraju, po mom dubokom uvjerenju, u životu ne postoje, ne postoje ni u književnosti, postoje samo kod onih pisaca kojima je do razlika prvenstveno stalo. Sva je sreća, te jeziku shematske podjele, dogmatizovanje leksike, nasilni puritanizam ne mogu mnogo nauditi, jer je život jači od pojedinačnih nastojanja da se zadrže okviri i ograde i jezik rasparča na varijante. Jezik je elementarna sloboda ljudska, i svako treba da iz njega uzima ono što njemu lično odgovara, što on smatra da je najbolje.

– U čemu je, po vašem mišljenju, specifičnost bosanske jezičke situacije?

– Ja neku naročitu specifičnost ne vidim, ne vidim da je bosanska jezička situacija po nečemu bitno različita od situacije u drugim našim krajevima. Sigurno je to jedan jedinstven jezik, sa određenim elementima, bojom koja u svakom kraju, po tradiciji i uslovima života, mora da povuče nekakve osobine koje su specifične. Ali, specifike ima i u samoj Bosni. Jezik Sarajeva nije jezik Mostara... Ne vidim uopšte kakva je to bitna razlika između jezika Bosne i jezika Šumadije, i kakva je razlika između jezika Bosne i jezika Slavonije. Pa i dubrovački jezik u osnovi je isti taj jezik.

– Podložnost Bosne raznim uticajima, a i okolnost da u njoj ne živi samo jedna nacija, određuju ipak, u izvesnoj mjeri, njen specifičan odnos prema jeziku. Šta taj jezik može danas od Bosne da dobije?

– Može, prije svega, da dobije uvjerenje da je jedan – da je srpskohrvatski jezik zaista jedinstven jezik, da su razlike mnogo manje nego što neko želi da to predstavi, da se može prihvatiti i sa jedne is a druge strane sasvim mirno a da se ne poremeti suština jezika, njegova čistota.

    Za jezik u Bosni nema nikakve opasnosti od uticaja, on se samo bogati. Vrlo je karakteristično da jedan Ćopić slobodno uzima zapadnu leksiku, i ona se uklapa u Ćopićev jezik Bosne, nimalo ne štrči. Mi podjednako upotrebljavamo i riječ »zrak i riječ »vazduh« – nemamo nikakvog specijalnog odnosa ni prema jednoj ni prema drugoj. Kod nas je i »kut« i »ugao« i »ćošak« – sasvim nam je svejedno.

– Kojom varijantom vi pišete?

– Nijednom. Ili ako baš hoćete: svim »varijantama«. Kad pišem, ja stvarno ne bih daleko stigao ako bih mislio kojoj varijanti pripada neka moja riječ. Ko na primjer misli na to kako Krleža piše svoje tekstove? Mi prihvatamo Tina Ujevića ili Vladana Desnicu. Ja lično, a vjerujem i obični čitaoci, ne broje koje su to riječi zapadne a koje od istočne varijante: ima ih i jednih i drugih, i one se uklapaju u jedan jedinstven, harmoničan jezički organizam koji ne teži ka tome da ispolji varijantnu osobinu, nego jednu humanu misao. Većini pisaca, siguran sam, literatura je važnija od trenutne politike dana.

– Da li je to razlog što pisci nerado ulaze o rasprave o jeziku?

– Sve te rasprave imaju politički prizvuk, a pisci to ne vole naročito. Govorim o dobrim piscima. Oni se suviše bore sa jezikom kao sredstvom izražavanja, suviše je lomova baš u tom smislu kako zauzdati riječ, kako je pobijediti. Riječ je gotovo neukrotiva, a stavljati joj političke prepreke znači još više je stezati, onemogućavati. Pisci zato ne vole da govore o tome. Možda nemaju pravo.

– Nisu li to pravo prepustili lingvistima?

– Ne, to nikako. Postoji granica preko koje lingvisti ipak ne mogu da idu; oni mogu interpretirati jezik, mogu ga tumačiti, mogu mu postavljati naučne okvire u jednom širokom demokratskom, političkom, društvenom dogovoru, ali oni ne mogu propisivati jezičke norme piscima. 

–  Smatrate li da to oni čine? 

– Ako su politički suviše obojene, njihove su intervencije takve. Već to insistiranje na razlikama jedan je od načina da se jezik sputava; a stvaranje barijera je štetno, ma sa koje strane to dolazilo. Jedno je naučni pristup jeziku, a drugo je stvar politički odnos prema jeziku. Politički odnos prema jeziku je nezavisan od suštine jezika, od jezičkog jedinstva. Meni  je, na primjer, sasvim svejedno kako će se taj jezik nazivati. Ako je jedan I jedinstven, što jeste, može se zvati I hrvatski  i srpski I hrvatskosrpski I srpskohrvatski, demokratsko je pravo čovjeka da svoj jezik naziva onako kako hoće. Ne vidim zašto se u Hrvatskoj ne bi nazivao hrvatskim jezikom, mada je to isti ovaj jezik, i zašto se ne bi nazivao srpskim jezikom u Srbiji, a eto isti je jezik. Niko ne teži tome da se jezik unificira, te opasnosti nema. Prvo, ne postoje za tako nešto političke pretpostavke; ko je taj koji može nametnuti jedan jezik? Drugo, takvu mogućnost ne dozvoljavaju ni uslovi  u kojima se jezik razvija; ma koliko to bio jedinstven jezik, on dobija svoje modalitete, svoju boju, svoju aromu, svoje osobine prema uslovima u kojima ljudi žive ili u kojima jedan narod živi. 

– Vi, dakle, ne mislite da u srpskohrvatskom, ili hrvatskosrpskom jeziku danas postoje problemi zbog kojih bi trebalo razbijati glavu? 

– Znate šta: ima pojava koje postaju sve efemernije što vrijeme odmiče. Tako će valjda biti i sa našim jezičkim raspravama. Najbolji pisci Hrvatske, najbolji pisci Srbije preovladavaju sve te povremene, ili privremene razlike i, da kažem, nastranosti: oni pišu ili dobro ili rđavo. Tok jezički uopšte kod nas ide toliko jednim  normalnim putem da meni lično ne smetaju nikakva zastranjenja niti  ona mogu nešto značiti u opštem jezičkom razvitku. Od trenutnik političkih razloga, ipak je, mislim, važniji onaj društveni i humani razlog, kome jezik u krajnjem smislu služi.

– Rekoste da je pitanje kako mislimo i kako izražavamo to što mislimo? 

– Pa, slušajte, molim vas, kako naši ljudi govore! Mi ne samo da ne gajimo oratorstvo, to uopšte ne gajimo, ali mi ne gajimo ni običnu jezičku svježinu. A ta svježina stiče se samo napajanjem na tekstovima u kojima je jezik zaista lijep i živ. Sve drugo nas vodi u kanoniziranu, shematiziranu frazu koja umrtvljuje i smisao. Mi već prihvatamo kalupe u mišljenju i u izražavanju, koji nam i život čine sivim. To se možda u politici mora, ali mi to činimo i izvan politike. Ne može se čovjeku dati duh, ako ga nema, ali ponešto on ipak može da nauči.

(Razgovor vodio: Feliks Pašić)


Meša Selimović, Pisci, mišljenja i razgovori 

Sve ima svoju vrijednost i težinu...

Alexandar  Kiš

Sve ima svoju vrijednost i težinu, ni manju ni veću nego što je ima, a nama izgledaju različite. Jedne nevolje vrijeme čini lakšim, druge težim. Mi se mijenjamo, svijet ostaje. Žar više ne prožiže kao nekad. Ni kad padne na dušu. Hladimo se, studen se javlja, kao u jesen, i gledamo da budemo uz ono što je stalno i što ne izdaje.


Meša Selimović, Magla i mjesečina

Čovjek je vjeran samo sebi

Alla Vereshchagina

Tako je bolje, bez slatkih riječi, bez praznog smiješka, bez varanja. Sve je lijepo dok ništa ne tražimo, a prijatelje je opasno iskušavati. Čovjek je vjeran samo sebi.

 

Meša Selimović, Derviš i smrt

Zašto polazimo od pretpostavke da pisca treba objašnjavati?

– Zašto polazimo od pretpostavke da pisca treba objašnjavati?

 Da li zato što mislimo da je pisac nejasan, ili da su čitaoci nedorasli?

Što se mene tiče, ne volim pisce koje treba neko da mi objašnjava. Jer, šta može da mi objasni?
Samo neke periferne, drugorazredne činjenice koje nisu važne za razumijevanje suštine.Sve drugo, smisao, aromu, nijanse, osvojiću sam, zadržavajući sebi pravo da to bude pogrešno.

Samo neka me kroz umjetnost niko ne vodi za uho.



Meša Selimović, Pisci, mišljenja i razgovori 

Tvrđava je jedan širi simbol

Alla Vereshchagina

Tvrđava je jedan širi simbol. To je sve što odvaja ljude: religija, nacije, države, ubjeđenja, predrasude, sve u šta se zatvara pojedinac i zajednica prema drugome.
U odnosu na knjigu „Derviš i smrt“ , gdje je data dimenzija mržnje, strasti, u „Tvrđavi“ sam htio da pokažem izlaz iz te zatvorenosti u kojoj žive ljudi odavno, pa i danas. Može li se izaći iz tvrđave i tvrđava, mogu li ljudi drugačije razgovarati među sobom nego kroz puškarnice? Moj glavni junak ima sve uslove da bude ogorčen i zatvoren u sebe, a on ipak pokušava da nađe put do drugih ljudi.

Za njega je neprihvatljiv ikakav drugi put osim puta ljubavi.

Meša Selimović, (NIN, 1970)


 

Književnost nije ni istina, ni neistina!

Književnost nije ni istina, ni neistina, ni mudrost, ni ludost, ona nije ni misao, ni sistem ni pouka. Ona je prije svega snažan doživljaj, koji djeluje emocijom na emociju. I to joj je i posebnost i prednost.


Meša Selimović, Pisci, mišljenja i razgovori

Nisam računao na njen ponos

Güven Sayin

Nisam računao na njen ponos. Iznenadila me njena samosvjesnost, njena nadmoćna hladnoća, njeno potpuno vladanje sobom. Suviše je jaka, i isključiva, kao i ja, samo ne žuri da to pokaže, tiha je i uporna, uvjerena da će biti onako kako ona hoće. Njen otpor nije pobuna, već strpljivo zauzimanje položaja, ne za trenutak, već za dugo vrijeme.

Meša Selimović, Tišine

Zamka

Nešto se isprečuje između misli i slike koju ovaploćujemo: riječi koje ih omogućavaju: služeći im kao posrednici, naglo se suše, osjećanje se mijenja u njima, onemoćava, nestaje, gine, kao riba što gubi sjaj i živost kad se izvuče iz svog elementa. Šta se to isprečuje? Ja i moje posredništvo? Obziri koje dugujem sebi i drugima? Prezriv osmjeh onih koji će čitati? Ili nemoć da učinim vidljivim bogatstvo koje nosim, ili je to bogatstvo sumnjivo, veoma varljivo u maglama plitke osjećajnosti?

A možda je i najteže pisati o onome što je izuzetno i suviše lijepo.

Zlo je bogato, često, lako se vjeruje da je mogućno, a ljudsku ljepotu može da učini neubjedljivom, čak i oduševljenje, jer ne zna za mjeru.

Znam da je nemoguće razdvojiti zlo i dobro, lijepo i ružno, ali je teško među njima uspostaviti odnos, biti pravedan. Nemjerljivo mala pomjeranja su dovoljna da se naruši istina...

Zamka je u svakoj riječi.


Meša Selimović, Tišine

Tu počinju i završavaju pitanja

© Zardo

S brda, iz ciganske mahale, zaglušno je udarao bubanj, u kratkim razmacima, i pištala zurna, neprekidno, bez predaha, još od jutros, od sinoć, oduvijek, strašno đurđevsko ludilo sručuje se na kasabu kao prkos, kao prijetnja. Slušam i drhtim, bije negdje veliki timpan na uzbunu, zove one kojih nema, svu mrtvu braću pod zemljom i nad zemljom. Neko je ostao živ, i zove.

Zove uzalud.

U meni još misli nema, ni suza, ni pravca. Nikud ne treba da idem, a idem, negdje je ostao trag mrtvog Haruna.

Ispod malog kamenog mosta tekla je moja rijeka, preko nje je mrtva zemlja. Nikad ga nisam prešao, osim pogledom, tu se završavala čaršija, i kasaba, i život, a počinjao kratak put prema tvrđavi.

Brat je ovuda otišao, i nije se vratio.

Otada sam često u mislima prelazio od kamenog mosta do teških kamenih vrata što prekidaju posivjele zidine. U tim zamišljenim dolascima hodao sam kao u snu, put je uvijek bio pust, oslobođen za moj pohod, i u mislima mučan, da bih mogao lakše da prođem. Kapija je cilj svega, put vodi odasvud samo do nje, ona je smisao kobi, slavoluk smrti. Vidio sam je u mislima, u snu, u strahu, osjećao njeno mračno dozivanje i neutoljivu glad. Okretao sam se i bježao, a ona me gledala u potiljak, mamila, čekala. Kao pomrčina, kao ponor, kao rješenje. Iza nje tajna, ili ništa. Tu počinju i završavaju pitanja, za žive počinju, za mrtve završavaju.

Prvi put stvarno prolazim sokakom mojih dugih noćnih mučenja, odavno nesiguran za susret s njim. I zaista je pust, kao što sam zamišljao i želio, onda, sad mi je svejedno, čak bih volio da nije ovako prazan, kao groblje. Gleda me tmurno, namrgođen, zloban, kao da kaže: ipak si došao! Obespokojava taj prolaz u ništa, ubija i ono malo žalosne hrabrosti što se zove svejedno. Htio bih da ne gledam, kako bih umanjio uznemirenost i drhat svega u meni, ali sve vidim, i neprijateljstvo pustog sokaka, i strašna vrata pred tajnom, i oči skrivenog stražra na malom otvoru kapije. Te oči nisam vidio u mislima, onda, kad je trebalo da dođem, postojala je samo kapija i sokak do nje, konop do druge obale.

Meša Selimović, Derviš i smrt

Već dugo se u meni miješa vrijeme i prostor

George Krause, Shadow.
Spain, 1964.

Išao sam sokacima, bez cilja, nikud, a našao se pred pocrnjelim zidovima svoje kuće, nigdje.

Zar kod nas svaki pojas počinje sve iz početka?

Ta mrtva prošlost i nikakva sadašnjost, te crne ruševine svega što je bilo, na kojima ne mislim ništa graditi, ipak su nekakva spona s nečim. S čime? Prepoznajem staru mjesečinu, liči na onu iz djetinjstva, sad vara, srebrom prekrivajući garež. Jesam li je gledao iz one svoje sobe, gore, što je sad nema, ili pod hoćinskom utvrdom, zamišljajući da sam ovdje? Već dugo se u meni miješa vrijeme i prostor, pa ne znam gdje sam, ni kad se desilo to što mislim. Ne postoje granice, kao u pustinji, kao na nebu, i sjećanja mirno prelaze, smještajući se ondje gdje im je zgodnije. Liče na oblake, svejedno im je gdje su, svejedno im je kad nastanu i kad nestanu. To mi ne smeta, čak je ugodno: ne osjećam potrebu da išta razrješavam. 

Meša Selimović, Tvrđava

Djevojka crvene kose

© Rodney Smith

U časovima kad mu je žudnja treperila na usnama i u očima, i ona kao da je drukčije gledala, drukčije se smiješila, kao da se rascvjetavala osjećajući kako je gleda s divljenjem. 

Ali sve je trajalo kratko, i prolazilo začas, kao mađija, kao oblak. A možda nije ni postojalo. Možda su ga čula varala, jer ona, eto, sjedi mirno, toliko uzdržana i sigurna u sebe da izgleda nedodirljiva kao zvijezda na nebu. 

                          * * *

Lijepa je, priznao je komandant u sebi. Bila je drukčija od njegove magličaste vizije iz prvog susreta, stvarnija, bliža, određenija, ali time nije gubila ništa. Ona iz snova bila je mašta, magla njegovih zaludnih časova, i imala je nestalan oblik njegovih želja, a ova se nije mijenjala ni rasplinjavala. 

Stajala je pred njim uzdržana i gospodstvena, otkrivajući svakim svojim pokretom poneku osobinu koja je djelovala kao iznenađenje. Sve je na njoj uznemirujuće lijepo: kako je nosila bogatu kućnu haljinu od srebrnastog tafta, kako je češljala gustu crvenu kosu što joj je u mekim uvojcima padala prema vratu i oblim ramenima, kako je stajala sigurno i lako, kako mu je pružila nježnu ruku s dugim njegovanim prstima koji su ga opekli dodirom, kako se našalila što joj dolazi s automatom o ramenu, i svim time - priznao je to u sebi, ljuteći se - zbunjivala ga je, povećavajući njegovu nesigurnost. 

Iz pripovetke „Djevojka crvene kose“

Postoji li prošlost...

© Mimmo Jodice

Postoji li prošlost, ili je sadašnjost zatrpava, kao korov? Ili postoji samo prošlost, jer sadašnjosti nema; spoznaćemo je tek kad prođe. Ima li u životu išta jednostavno i rješljivo, ili je sve čvor i tajna?

Meša Selimović, Krug 

Konkurs za prijem saradnika

Otvoren je konkurs za prijem novih saradnika i administratora Fejsbuk stranice Mehmed Meša Selimović.

Ukoliko ste ljubitelj Mešinih dela i stalno prelistavate Mešine knjige i citate, a pritom imate određenu količinu slobodnog vremena koje biste posvetili deljenju Mešinih misli - prijavite se. Uključite se aktivno u promovisanje književnosti i kulturnih vrednosti.

Konkurs traje do 24. oktobra 2012.

Ceo tekst konkursa pročitajte na sledećoj adesi: TEKST KONKURSA

Fejsbuk

Ova žena je ćudljiva, vječiti april

© Abbas Attar

Ova žena je ćudljiva, vječiti april, vesela je pa tmurna, pričljiva pa malorjeka, svakog jutra ustaje i na lijevu i na desnu nogu pa je ne određuje dan već trenutak, slučajno je ovdje, kivna kad se sjeti da je mogla biti na drugom mjestu, razdragana kad pomisli da će biti. Obična je samo kad zaboravi. 

Meša Selimović, Magla i mjesečina